Povodom proslave Dana Grada i njegove zaštitnice sv. Eufemije, u djelu kulturnog programa CVU Batana Rovinj-Rovigno predstavlja samostalnu izložbu fotografija autorice Francesca Della Toffola “Zaokružene čarolije” – “Accerchiati Incanti”.
Prigodno otvorenje izložbe je 14. rujna 2024. u 20:00 sati u galeriji Batana, Trg brodogradilišta 2., uz prisustvo autorice.
Francesca Della Toffola (Montebelluna, 1973.). Ljubav prema fotografiji rodila se tijekom studentskih godina u Veneciji. Pohađala je predavanja Itala Zanniera i diplomirala književnost s diplomskim radom Na pragu slike: Wim Wenders fotograf. Kasnije se usavršavala na Talijanskom institutu za fotografiju u Milanu. Nakon početnog interesa za makrofotografiju i detalje, proučava fotografski jezik: istraživanje materijala i oblika, otkrivanje crne linije i promišljanje o autoportretu.
Godine 2009. objavljuje knjigu fotografija The black line series, a 2018. Accerchiati incanti, za koju je iste godine dobila nagradu Premio Hemingway. Godine 2021. objavljuje dnevnik Rezidencije umjetnika u Vili Greppi: Apparizioni per testardi picchi. Nedavno je objavljena knjiga Nel buio ho trovato l’azzurro e l’oro, koja predstavlja autobiografsko istraživanje s instant fotografijom.
Izlagala je na brojnim skupnim i samostalnim izložbama. Njezine se fotografije nalaze u privatnim i javnim zbirkama među kojima su Arhiv Zannier, Povijesni fotografski arhiv Gradske galerije u Modeni, Muzej Nori De Nobili u Senigalliji i Nacionalni arhiv fotografskog autoportreta u Senigalliji.
Kustosica je manifestacije Trevignano Fotografia koja je dosegla svoje XIII. izdanje. Predaje Tehnologije i tehnike multimedijske komunikacije u srednjim školama.
„ZAOKRUŽENE ČAROLIJE”
Odlučiti da tijelo, koje je ponekad glomazno i zagušujuće, postane postupno nevidljivo, za mene znači postati prozračnom, laganom, letjeti, osloboditi svoj unutarnji dio.”
Za pjesnika Andreu Zanzotta zaokružene čarolije (zaokruženu začaranost) predstavljaju one lokvice s vodom koje se susreću dok šetate močvarnim područjima, kao i oni krugovi koji nastaju na vodi kada padne list ili cvijet ili nešto slično.
U mojem projektu ti trenuci zanosa postaju pokušaj fuzije mojeg tijela s prirodom. U tom se trenutku granice rastvaraju i prožimaju, koža postaje voda, trava, lišće, zemlja. Iza horizonta, izvan granica, izvan zemlje… prodrijeti u površinu materije, svjetla, fotografije… zračiti.
Majka/maćeha priroda grli, tješi, obavija. Ponovno se povezati s prirodom. Stopiti se s krajolikom, okolinom, atmosferom svijeta, uskladiti se s njom, dopustiti da vas zbuni dok ne postanete dio beskonačne cjeline koja se upotpunjuje u obliku kruga. Krug kao simbol zemlje, ženstvenosti, majčinstva, ali i kružna vizija ljudskog oka.
Nema granica, oštrih kutova, horizonta koji se širi, već krug koji se okreće sam oko sebe, koji nameće prodornu viziju, koji želi prodrijeti iznad površine.
Projekt je započeo 2010. godine i kasnije se razvijao, šireći se: potreba da se naglasi da smo dio prirode postaje još intenzivnija, pokazujući kako priroda preuzima prevlast nad zidovima, zidinama, pločicama, obuhvaćajući sve bez razlike; evo kako priroda otkriva svoju snagu prisvajajući sve.
Francesca Della Toffola
BEZ KOPNA NA VIDIKU
Fotografija koju gledate, prekrasna, prelijevajuća kaleidoskopska vizija Francesce Della Toffola, nije slika, već nešto mnogo bliže radu fotografa. Radeći unutar kruga, kao da je fotografija nastala iz samog objektiva, umjetnica stvara kružne slike koje su oslobođene pravila kompozicijske ispravnosti, nešto čisto i spontano; mogli bismo to nazvati objektivom uma, gdje se misli preklapaju i sukobljavaju, dadaizam u pokretu.
Povijest fotografije nudi nekoliko primjera kružnog razmišljanja koji nisu izravno upisani u obod fotografije zamišljen kao njezin rub. Oduvijek je oval, bilo vertikalan ili vodoravan, često korišten za maskiranje svjetlosnih aberacija objektiva, naboranih kutova ili čak ljepljivih otisaka prstiju. No, ti su zaobljeni svjetovi uvijek skrivali pravokutnike.
U snažnom kontrastu s većinom kružnih fotografija u povijesti fotografije, hipnotične obojene fotografije Francesce Della Toffola vrte se i kotrljaju bez vidljive linije horizonta za koju bismo se mogli uhvatiti, omogućujući nam da animiramo fotografiju. Kao u svjetovima Lewisa Carrolla, vrijeme i dimenzija postaju stvar snova. Della Toffola nas poziva da uđemo, da podijelimo njezine prevrate koje prkose gravitaciji kako bismo stigli na kraj njezina putovanja preobraženi tajnama života, nikada se ne probudivši kao što je Alisa učinila da bi završila priču.
Ipak, u svim svojim fantastičnim krajolicima, Della Toffola nas drži prizemljenima kroz slojevitost svojeg subjekta. Čak i kada linija horizonta leži ondje gdje bismo je očekivali, djelo nije ništa manje promjenjivo. Iz diptiha, binokularne perspektive starog drveta, njezin trup izranja i uzdiže se prema račvanju stabla. Otkrivamo njezino djelomično odjeveno tijelo kako klizi ispod lišća, prekriveno snijegom kao da je posuto šećerom, pritisnuto kao primjerak za mikroskop, tonovi kože izjednačuju se s kamenjem, dok su duge noge savijene kao da je arhitekt ostavio prostor kako bi ljudski oblik mogao razbiti predvidljivost ravnih linija. Kompozicijski užici koje ona izmišlja kroz spontano eksperimentiranje, nevino se spajaju s apstraktnim užicima Kandinskog i Kleea, dok dekorativna ljepota nekih fotografija priziva Klimta, a da nije Klimt, Klee ili Kandinski.
Kut visokog zida koji bi se mogao nalaziti u nekakvom dvorištu, dijeli njezin torzo na dva dijela dok se diže na prste kako bi uhvatila bljesak sunčeve svjetlosti. Oštra sjena barijere počinje od njezina grla, paralelna s drugom neodređenom sjenom. Točke koje povezuju fotografiju, kao i kod mnogih drugih na izložbi, pomaknute su izvan središta, poput geometrijskog problema s mnoštvom točaka presijecanja. Ako je AB jednako BC, kolika je duljina AC? Optičke iluzije su brojne. Slike poput ove, stvorene u urbanim okruženjima, u usporedbi s magičnim slikama stvorenim u prirodnim svjetovima, projiciraju rad od magnetski romantičnog do metafizički privlačnog s toliko elegancije i snage da se ne možemo ne zapitati na kojem planetu živi Francesca Della Toffola. Sigurno je to planet bez kopna na vidiku.
Arno Rafael Minkkinen