Na cesti Rovinj – Kanfanar, svega 5 – 6 km udaljeno od Rovinja, nalazi se naselje Rovinjsko Selo sa čijih se brežuljaka pruža predivan pogled na grad Rovinj i rovinjski arhipelag.
Danas, Selo samo po nazivu jer se stalno razvija i pomalo postaje predgrađe Rovinja. Na oko jednom kvadratnom kilometru izgrađeno je u prošlosti do danas oko 400 kuća. One starije, grupirane su na nekoliko lokacija (Rudelići, Čupići, Morovi, Vičani – noseći nazive obitelji koje su u njima prije više desetljeća obitavale) a koje predstavljaju lijep primjer seoske arhitekture iz 19. i početka 20. stoljeća, danas gotovo sve adaptirane.
Stare su kuće predivna prizemna ili jednokatna kamena zdanja, sa baladurom i šternom, te dvorištem ograđenim zidanom ogradom unutar koje se može pronaći još poneka krušna peć stara stotinjak godina. Novoizgrađene kuće inkorporirane su unutar starih jezgri ili na rubovima naselja. Povezane su uličicama, s lijeve i desne strane glavne seoske prometnice, a koje dalje nastavljaju put u polja ograđena suhozidom.
Rovinjsko Selo, rasuto po uzvisinama i u kanalu koji ide od brda Kanaštrak prema Rovinju, opkoljeno zelenilom ima svu suvremenu infrastrukturu potrebnu za miran i ugodan život van grada, a opet tako blizu i gradu i moru. U Rovinjskom Selu živi nešto više od 700 žitelja, a ljeti s turistima i vikendašima znatno više. Veći dio stanovnika radi u obližnjem Rovinju ili Puli, dok drugi žive i rade u Selu, baveći se zanatstvom, trgovinom ili poljoprivredom, ili pak uživaju zasluženu mirovinu.
POVIJEST
Tragove pretpovijesnih naseobina – kašteljera na uzvisinama u okolici Rovinja nalazimo na više mjesta, (ukupno 24 arheološko obrađenih), a među kojima Gumila, Gradina, Kanaštrak. Gumila, brežuljak na istočnoj strani Rovinjskog Sela, danas oveća hrpa ruševnog kamena. I u doba Rimljana život je u okolici nastavljen (Karojba, Lužina). Međutim, samo Rovinjsko Selo nastalo je u srednjem vijeku.
Osnovala ga je, godine 1525. skupina doseljenika, nazvanih Morlaci ali sasvim sigurno, prema nazivima u ispravama (Branković, Zorzić, Vratović, Starić) – Slaveni, organizirani u seosku instituciju na čelu koje je bio župan. Proučavanjem pisanih dokumenata to su bili hrvatski doseljenici iz zadarskog područja, koji su, bježeći pred navalama Turaka, a uz dozvolu Venecije, nastanili područje današnjeg Rovinjskog Sela. Iz starih zapisa saznajemo da su vodili česte sporove sa rovinjskim Kaptolom, bilo po pitanjima obveza davanja gradu ili počinjenih šteta koje je napravila njihova stoka, ili po pitanju postavljanja svećenika koji poznaje jezik i ilirsko pismo te vrši crkvene obrede na slavenskom jeziku. Župan je predstavljao Selo u odnosu prema općini i Kaptolu u Rovinju; podnosio predstavke u ime stanovnika, vodio pregovore, sklapao nagodbe, vodio brigu o održavanju općeg reda i mira među stanovnicima, vršio nadzor nad zdravljem ljudi te prijavljivao pojavu zaraznih bolesti. Župan se birao između najsposobnijih i najuglednijih mještana, u početku na 3 mjeseca a kasnije na godinu dana, a potvrđivala ga je rovinjska općina odnosno podestat. Veći dio istarskog poluotoka, tako i Rovinj, bilo je pod upravom Mletačke republike, a stanovništvo grada podijeljeno na plemiće, pučane i nastanjene strance. Najvišu upravnu i sudsku vlast imao je podestat.
Stanovnici Rovinjskog Sela nisu spadali u uže gradsko područje, već imaju svoju upravu, te kao zasebna zajednica, i svoje prihode s kojima slobodno raspolažu. Bili su slobodni seljaci – individualni posjednici s pravom raspolaganja zemljišta u vlasništvu a s obvezom davanja desetine crkvi i plaćanjem gradskih daća, te obvezom prevoženja drva za potrebe arsenala u Veneciji. Padom Mletačke republike, Rovinjsko Selo s ostalim krajevima Istre, a nakon Napoleonovih ratova biva uključeno u austrijsku monarhiju.
1876. u Selo dolazi mladi učitelj Stjepan Žiža, rodom iz sela Kosinožići kraj Nove Vasi na Poreštini. Taj velikan istarskog narodnog preporoda, sakupljač narodnog blaga, običaja i narodnih pjesama, uveo je u školu poduku na hrvatskom jeziku (1844.otvorena hrvatska osnovna škola), te uveliko doprinio općem prosvjećivanju Sela i osnivanju kulturnih društava. Njegovom je zaslugom, 1898. otvorena u Rovinjskom Selu Narodna čitaonica a uskoro i knjižnica. Po svršetku I svjetskog rata, 1918.g. Rovinjsko Selo je pod upravom fašističke Italije sve do njene kapitulacije – 1943.g. Do svršetka II svjetskog rata a za vrijeme njemačke okupacije u Selu je bio vrlo razvijen narodnooslobodilački pokret i mnogi su mještani aktivno sudjelovali u borbi za oslobođenje.
Nakon rata zavladale su teške prilike; glad, neimaština, prisiljavanje u seljačku zadrugu, rad u rudnicima, “dobrovoljan rad”, rekvizicija hrane. Mladi, razočarani, odlaze u gradove. 60-tih “crveni režim” popušta. Selo se počinje razvijati.
Danas je Rovinjsko Selo dio grada Rovinja, kao jedinice lokalne samouprave, sa svojim Mjesnim odborom putem kojeg mještani neposredno sudjeluju u kreiranju i rješavanju određenih pitanja za razvoj svog naselja.